REPORTAŽA: Tajanstveni tunel

2017/18

Znate li da se ispod Zagreba, u Mesničkoj ulici, kraj Strossmayerovih stuba, nalazi tajanstveni grički tunel? Tunel kroz povijest…

 

Kafić iz 80-tih (foto: novinarska)
Kafić iz 80-tih (foto: novinarska)

Bila je to jedna hladna subota, 28.10.2017. Okupili smo se u Dupcu odakle smo krenuli prema Mesničkoj ulici tramvajem broj 11, popularnom jedanaesticom. I da, imali smo posebno društvo, kćer naše turističke voditeljice“, profesorice iz geografije. Došli smo do Frankopanske ulice i tamo izašli iz tramvaja. Hodali smo još 5 do 10 minuta, došli do Strossmayerovih stuba i pogledali se… Kraj njih je bila samo plahta i ništa drugo. Nakon minute razmišljanja nas genijalaca, shvatili smo da je iza plahte ulaz u tunel. Nasmijali smo se te s laganom nelagodom zakoračili u tijelo golemog diva podno Griča…

 

Stari TV (foto: novinarska)
Stari TV (foto: novinarska)

Ušli smo. Bio je prekrasan, mračan, baš onako tajnovit kao što su ga opisali. Na zidovima tunela bili su izloženi poučni panoi. Na svakom se nalazio po jedan djelić povijesti, a svi panoi zajedno činili su cijelu povijest Hrvatske. Tunel je bio ispunjen raznim predmetima: prvim crno-bijelim televizorima, telefonima s brojevima na okretanje, najstarijim gramofonskim pločama popularnih izvođača iz prošlog stoljeća, jukebox-om iz vremena kad se moralo plaćati za pjesmu po želji, prvim radio-prijemnicima, šivaćim strojevima na „mišićni pogon“, zvučnicima koji su bili čudniji, ali glasniji od današnjih i još mnogim predmetima koji su za nas djecu doslovce pali s Marsa.

 

Nažalost, bili smo prisiljeni ući i u ratno turobno doba. Tunel je, naime, u ratnim vremenima služio kao bunker i sklonište. U njemu smo našli originalne kacige, uniforme vojnika, puške, žice, torbe prve pomoći… Sve je bilo strašno i mračno. Jedva sam čekao da izađemo. Oraspoložilo me ono što nas je čekalo na kraju, kako su ga nazvali Svjetlo na kraju tunela. To svjetlo bio je prvi hrvatski dugometražni film Lisinski. Nismo stigli pogledati cijeli film, ali ono što smo vidjeli odvelo nas je u ljepšu prošlost.

Šešir Profesora Baltazara foto: novinarska)
Šešir Profesora Baltazara (foto: novinarska)

 

Stajali smo pod šeširom profesora Baltazara nadajući se da će se i nama upaliti lampice, gađale su nas praćke, nakratko smo svratili na piće u staromodni kafić, glumili smo najpoznatije hrvatske pjevače i bili vodiči za Teslino svjetlo.

 

Nakon burne povijesti, morali smo rasteretiti naše duše i očistiti ih grijeha i pogrešaka u dijelu tunela skrivenom iza zavjese – Čistilištu. Tamo je iz cijevi sa stropa padala kiša kao iz kabla, a mi smo se morali braniti samo kišobranima koje smo uzeli iz kutije na ulazu u Čistilište. Iz Čistilišta smo izašli trčeći, mokrih nogu, ali sretniji i pametniji. Napokon je bilo vrijeme za budućnost. Morali smo ostaviti svoju poruku svijetu, a zatim su nas podsjetili da je budućnost na nama i da je mi stvaramo. Tu je bio i kraj tunela.

 

Pogledali smo još Zagreb iz ptičje perspektive, prošetali našim gradom, a kakav bi to bio izlet u sadašnjosti bez malo shoppinga i McDonald’sa.

 

Fotografije novinarska

[Best_Wordpress_Gallery id=”65″ gal_title=”tunel”]

Odgovori