Dan je započeo kao i svaki drugi, sjalo je sunce i apsolutno ništa nije dalo naslutiti što će se toga dana dogoditi. Horor koji se dogodio nije nam bio niti na kraj pameti.
Utorak je, 29. prosinca 2020., dan mi se činio kao i svaki drugi. Probudila sam se i otišla kod susjede koja stanuje kuću do mene. Igrala sam se s malom trogodišnjom susjedom i u tom se trenutku svijet promijenio. U 12:21 sat popodne dogodio se veliki potres i dobro protresao naše živce i naše živote. Istrčali smo van i saznali da su Petrinja i Sisak jako stradali. Nisam znala gdje sam, plakala sam od muke i straha. Ušli smo nakon nekog vremena u kuću, upalili televizor i vidjeli slike razrušenog grada. Suze su samo curile, a emocije i strah se nisu mogli kriti. Onoga čega me je bilo najviše strah je jedno pitanje: je li na redu Zagreb za ovakvo nešto? Seizmolozi su govorili da Zagrepčani nemaju razloga za brigu. To me je smirilo i počela sam čitati o tome što se dogodilo. Epicentar je bio u Petrinji. Prvo sam se javila mojoj razrednici zato jer je ona iz Siska. Rekla je da je sve u redu. Da su barem samo srušene kuće bile problem, najveći problem su ljudski životi koji se nikada neće vratiti.
Prvo se saznalo za curicu koja je imala 11 godina da je nažalost umrla. Umrlih je bilo sedmero, ali je svakoga tko je pratio vijesti jako ganuo prizor tate sa sinčićem u naručju, kojega su vadili ispod zatrpanog auta. Srećom obojica su bili hrabri i ostali su živi. Ljudi su spavali na cesti, odmah je krenula potraga za smještajem. Saznali smo koliko je Hrvatska zajedno. Još smo jednom pokazali koliko smo složni kada je potrebno! Bez suvišnih riječi i pitanja, ljudi su odmah počeli pomagati: nudili smještaj, hranu, novac i sve potrepštine. Stvari su razvozili u Glinu, Sisak, Petrinju i okolna sela. Najgore je to što tlo i nakon skoro mjesec dana podrhtava.
Naravno, ne smijemo zaboraviti niti zagrebački potres koji se desio u ožujku, ali se ne može mjeriti s ovim. Kod nas, nakon 10 mjeseci od razornog potresa, podrhtava tlo, a kamoli tamo gdje su češći tj. stalni. Ne smijemo zaboraviti da se potres dogodio 2 dana prije Stare godine. Upozorili su na vijestima da ne pucamo petarde i vatromet zbog cijele situacije, nego da u ponoć izađemo na prozore i pljeskom podržimo Petrinju. Moj razred se dosjetio idealne ideje. Dogovorili smo se da ćemo se odreći petarda i vatrometa i te novce donirati Petrinji i okolici. Ideja se svidjela svima, ali prvo smo se kontaktirali sa razrednicom da vidimo slaže li se ona s time. Potvrdila je, dogovor je bio da novce skupljamo kada počne škola, ali nas je online škola spriječila. Razrednica nam je rekla da ćemo skupljati školski pribor i to nam se svidjelo.
Čuvajmo se, pazimo i ono što je najvažnije, držimo se skupa! I nadajmo se da se ništa gore od ovoga ne bude dogodilo.
